Sv. Ivan Bosco

Jedan od najvećih svetaca prošloga stoljeća bio je, bez sumnje, sv. Ivan Bosco. Rođen je 16. kolovoza 1815. u Becchiju - zaseoku Morilada (Castelnuovo d'Asti, danas Castelnuovo don Bosco). Potječe iz siromašne obitelji. Još nije imao ni dvije godine kad je ostao siroče bez oca Franje. Sva briga za kuću i malo gospodarstvo palo je na mamu Margaretu. U svojim 'Uspomenama' don Bosco sam priznaje: ''Želja da okupljam oko sebe djecu i mladež i da ih vjerski poučavam pojavila se u meni kad sam imao tek 5 godina. To je bila jedina želja koju sam poznavao: da bih se mogao čitav život posvetiti mladeži. Rad s mladeži činio mi se kao jedina zadaća poradi koje sam ja uopće i bio na svijetu."
On je već s 11 godina izrazio želju da postane svećenik, a obrazložio ju je ovako: "Želio bih se približiti svojim prijateljima da ih oduševim za vjerske stvari. Mladi nisu nipošto loši, ali to postaju jer se o njima nitko ne brine."
Kad je Ivanu bilo 26 godina, došao je do željenoga cilja: do svečeništva. Uz milost zahvaljuje svoj uspjeh i vlastitoj izdržljivosti te vjernosti prema svome zvanju. Kao životno načelo svoga dušobrižničkoga rada postavio je slijedeće: "U svemu me moraju voditi ljubav i dobrota sv. Franje Saleškoga."
Broj mladih koji su se okupljali oko Don Bosca postajao je sve veći. Nakon mnogo muka. naprezanja i nastojanja uspjelo mu je, ipak, osnovati oratorij, u kojem su mladi mogli dobiti dublji odgoj. Očito je poseban Božji blagoslov pratio i pomagao njegovo djelo. Među tom mladeži počela su se javljati i svećenička zvanja pa je don Bosco osnovao Salezijansku družbu koja će se brinuti osobito za siromašnu i napuštenu djecu i mladež, nju pomagati, odgajati i spremati za život. Veliku ulogu u don Boscovu sustavu imali su ispovijed i pričest. Mladići odgojeni u tom duhu postajali su samostalni, čestiti građani i dobri kršćani, a mnogi su se posvetili i duhovnom staležu.
Don Bosco je umro godine 1888. Svetim ga je proglasio papa Pio XI. godine 1934. Danas je Salezijanska družba jedna od najbrojnijih redovničkih zajednica u Crkvi. Bog je, doista, blagoslovio don Boscovo djelo!

DON BOSCO I MARIJA POMOĆNICA

Opisujući svoje djetinjstvo, don Bosco posebno spominje san koji je usnuo u devetoj godini: "U toj sam dobi usnuo san koji mi se duboko usjekao u sjećanje za čitav život. U snu mi se učinilo da sam blizu kuće u vrlo prostranom dvorištu, gdje se okupilo mnoštvo dječaka koji su se igrali. Neki su se smijali, drugi su igrali, nerijetki su psovali. Čuvši te psovke, odmah sam se bacio među njih koristeći šake i riječi ne bih li ih ušutkao. U tom se trenutku pojavio častan čovjek muževne dobi u sjajnoj odjeći. Bijeli plašt pokrivao je čitav njegov lik; lice mu je bilo tako sjajno da ga nisam mogao gledati. On me zovnu imenom i naredi mi da se postavim na čelo tih dječaka rekavši mi: 'Ne udarcima nego blagošću i ljubaznošću morat ćeš pridobiti ove svoje prijatelje.' Uz njega ugledah ženu veličanstvena izgleda, obučenu u plašt, koji je posvuda bliještao, kao da je svako njegovo mjesto presjajna zvijezda." Ta mu je Gospođa rekla: "Evo tvoga polja na kojemu ćeš morati raditi. Budi ponizan, snažan i jak... U svoje ćeš vrijeme sve razumjeti".
Taj susret s nepoznatom Gospođom koju će upoznavati kao Isusovu majku, Gospu, Bezgrešnu dovest će ga do uvjerenja kako je ona Pomoćnica koja je uvijek i posvuda spremna vršiti upravo tu svoju pomoćničku ulogu. Stoga, dok s jedne strane neumorno propovijeda o njoj i posvuda širi pobožnost prema Pomoćnici, don Bosco istovremeno sve više i posvuda otkriva kako će joj biti najbolje vjeran i privržen bude li dosljedno u životu primjenjivao i preporučivao tada primljeni savjet koji je svakim danom sve više postajao dio njegovoga bića i osobnosti.

Dva visoka stupa

30. svibnja 1862. don Bosco je svojim mladićima u nagovoru za laku noć rekao sljedeće: "Želim vam ispričati jedan san koji sam usnuo prije nekoliko dana. Zamislite da ste na obali mora ili na izdvojenom morskom grebenu i da ne vidite nikakav drugi komadić zemlje osim onoga ispod svojih nogu. Na cijeloj prostranoj vodenoj površini vidi se beskrajno mnoštvo lađa spremnih za borbu, čiji pramci su ojačani oštrim željezom u obliku strijele koje tamo kamo je gurnuto sve ranjava i probada. Te su lađe naoružane topovima, opskrbljene puškama i svakovrsnim drugim oružjem, zapaljivim tvarima i knjigama. Usmjerene su prema jednoj lađi koja je mnogo veća i viša od sviju njih. Nastoje je udariti brodskim kljunom, zapaliti ili joj na drugi način bilo kako nauditi.
Tu veličanstvenu svim i svačim opremljenu lađu prate mnoge lađice koje od nje primaju zapovjedne signale i kreću se kako bi se obranile od protivničke flote. Puše njima suprotan vjetar. Čini se da uzburkano more pomaže neprijatelju.
Usred beskrajne morske pučine uzdižu se dva snažna vrlo visoka stupa, jedan nedaleko od drugoga. Na jednome je kip Bezgrešne Djevice, pod čijim se nogama nalazi velika ploča sa sljedećim natpisom: 'Marija Pomoćnica', a na drugome, koji je mnogo viši i veći, nalazi se hostija čija je veličina proporcionalna stupu, a pod njom drugi natpis sa sljedećim riječima: 'Spas vjernika'."
Siguran i spasonosan lijek
Nakon toga don Bosco je objasnio kako je u velikoj lađi papa. Na kraju, unatoč brojnim nevoljama i poteškoćama, papina lađa i njoj prijateljska flota uspijevaju doći pod okrilje ona dva stupa i tamo nalaze sigurnost i spas. Poruka je jasna: vjernost papi, štovanje euharistije i pobožnost prema Mariji.
Vjeru u velikodušnu i pouzdanu Gospinu pomoć don Bosco postojano i uvijek iznova ponavlja i poziva svoje mladiće i sveukupni puk da se uzdaju u Mariju. Kad se u Italiji pojavila smrtonosna kolera, don Bosco, koji je upravo u to vrijeme započeo gradnju veličanstvene Marijine crkve u Torinu, ne posustaje u svojim naporima i pun duboke vjere 29. kolovoza 1865. piše jednom svom dobrotvoru i prijatelju: "Gradnja naše crkve napreduje i dio zidova već je dostigao visinu krova. Nadam se da će ta crkva biti za Vas i za Vašu obitelj siguran zalog djelotvorne zaštite Marije Pomoćnice. Čvrsto se u nju pouzdajte."

Marija Pomoćnica

Nekoliko godina kasnije, kad se gradnja te velebne Marijine crkve približavala kraju, don Bosco u biblioteci "Katoličko štivo" objavljuje knjigu pod sljedećim naslovom: Čudesa Majke Božje zazivane pod naslovom Marije Pomoćnice, koja je sakupio svećenik Ivan Bosco. Uz te je riječi na naslovnici dopisao: "Marija je sama sebi izgradila kuću."
U predgovoru knjige don Bosco piše: "Naslov Marije Pomoćnice koji se pripisuje uzvišenoj Spasiteljevoj majci nije ništa novo u Crkvi Isusa Krista. Već se u knjigama Staroga zavjeta Marija naziva kraljicom koja stoji uza svoga božanskog Sina obučena u zlatne bogato ukrašene haljine. Ti bogati uresi na haljini su biseri i dijamanti odnosno nazivi kojima se običava nazivati Mariju. Kad Presvetu Djevicu nazivamo Pomoćnicom kršćana, ne činimo ništa drugo nego rabimo poseban naziv koji Mariji priliči kao i dijamanti na njezinim pozlaćenim haljinama. U tome su smislu kršćani pozdravljali Mariju od prvih kršćanskih vremena. ą...ş Neka nam Presveta Djevica pomogne da živimo privrženi nauku i vjeri čija je glava rimski prvosvećenik, vikar Isusa Krista, i neka nam ishodi milost da ustrajemo u svetom božanskom služenju na zemlji kako bismo je jednom mogli dostići u kraljevstvu slave na nebu."