Nedjeljne propovijedi
DRAGI ŽUPLJANI I PRIJATELJI !
Pred nama je 26 i 27. nedjelja u godini.
Evenđelje 26. nedjelje kroz godinu nam donosi prispodobu, koju moramo pravilno shvatiti:
čovjek neki imao dva sina… Jedan reče da ! , ali ne posluša i ne ode u vinograd. Drugi reče :
ne !, ali se predomisli pa posluša i ode u vinograd. ( Mt 21, 28-32 )
Primijenimo ovu prispodobu na sebe. Isus ovom prispodobom daje šansu svim ljudima, dakako koji žive u skladu s voljom Božjom. Nije dovoljno samo reći : «da» nego treba u skladu s tim «da» živjeti, tj. biti vjeran Božjoj volji, živjeti u skladu s Božjim zakonima, činiti djela ljubavi i milosrđa. Bog i nas svakodnevno zove u svoj vinograd i mi mu se svakodnevno trebamo odazivati te živjeti u skladu s njegovom voljom, u zajedništvu s njime, okrenutu prema njemu i prema bližnjemu.
Evanđelje 27. nedjelje kroz godinu donosi nam prispodobu o zlim vinogradarima.(Mt 21,33-43) Zli vinogradari «pograbe sina , izbace iz vinograda i ubiju» (usp. Mt 21, 39 ). Namjera zlih vinogradara da ubiju sina, baštinika vinograda i tako se dočepaju njegove baštine, krije u sebi dvoje: preuzimanje vinograda u svoje vlasništvo i sprečavanje drugima da bi imali udjela u toj baštini. Ironija njihova postupka u konačnici – postigli ono što su željeli spriječiti.
Opake će nemilo pogubiti, a vinograd iznajmiti drugim vinogradarima, koji će mu davati urod u svoje vrijeme…Zato će se - kažem vam – oduzeti od vas kraljevstvo božje i dat će se narodu koji donosi njegove plodove !» ( Mt 23, 40-43).
Ovim riječima evanđelje ukazuje na neku drugu «skupinu ljudi», na kršćane koji su bili svjesni da su na temelju Isusova naviještanja, njegove smrti i uskrsnuća oni taj novi vinograd Božji, zajedništvo onih koji su radosno i spremno primili Sina Gospodnjega u svoju sredinu, Crkvu.
Tako smo i mi kršćani postali baštinici vinograda, Božjeg kraljevstva, Božjeg spasenja. Nismo to mi stekli svojim vlastitim silama, nego nam je Otac u Sinu darovao. Sad Gospodin od nas traži plodove vinograda. To je milost i ujedno ispit savjesti: jesmo li mi spremni, njega, vlasnika vinograda, primiti u svoju sredinu, s njime surađivati, da bismo urodili dobrim plodovima, grožđem a ne vinjagom? Plodovi o kojima je ovdje riječ simboliziraju humano kršćansko ponašanje, ponašanje u skladu s Božjom voljom. Jesmo li odgovorni vinogradari u vinogradu Gospodnjem ili se ponašamo poput zlih vinogradara koji sve oko sebe zlostavljaju, uništavaju kako bi oni bili apsolutni vlasnici i gospodari ? Ponašamo li se u vinogradu Gospodnjem tako kao da smo mi tu jedini gospodari, gospodari samih sebe i svih drugih oko nas ? Jesmo li svjesni da smo mi samo najamnici, da nam je Gospodin iznajmio sve što jesmo i što posjedujemo, pa i svijet u kojem živimo ? Jesmo li onda dobri ili zli najamnici, vinogradari u vrtu našeg života?
Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti
Slušajući ove Kristove riječi, sigurno se pitamo, na koji način će nas on odmoriti, kako će nam dati osvježenja u ove vruće i teško podnošljive dane, kada ni more, ni hladovina ne mogu ništa učiniti kako bi nam umanjile žegu dana. Osobito smo skloni ovakva pitanja postaviti dok se preznojavamo u dobrano zagrijanim crkvama, tražeći bilo kakav način da se rashladimo i barem uspijemo zadržati onaj mir tijela kako nas ne bi probio znoj. I upravo dok smo zaokupljeni traženjem vlastitog komoditeta, Isus nam upućuje ovaj poziv. No, one riječi koje slijede iza tog poziva, očituju nam pravu stranu tog poziva. "Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim." Tko bi to od nas htio danas na sebe navaliti još neki jaram? Ionako ih je mnogo kojim nas današnji svijet zarobljava. Tko bi to htio tek tako uzeti breme na svoja leđa, kada je to ionako davno nadiđeno pomagalo za nošenje tereta. Ali ono što je i danas aktualno, što nas i u ovom trenutku osvježava jest upravo Isusova garancija, naći ćete spokoj dušama svojim. To je današnjem čovjeku poterbno, spokoj duši, sigurnost da nije izgubljen slučaj, da nije zaboravljen, da njegov trud i briga nisu uzaludni, nego da ga Bog treba, da ga je u dlanove svoje urezao i da je u očima Božjim biser dragocijeni. To je ono po čemu se bitno razlikuje život po duhu i život po tijelu kako nam ga u poslanici Rimljanima donosi sveti Pavao. Ako po tijelu živite, umrijeti vam je, ako li pak Duhom usmrćujete tjelesna djela, živjet ćete. To nam je poticaj da se iz dana u dan odlučujemo na djela u kojima ćemo očitovati da nam je stalo do života po duhu, do života koji ima za cilj spasenje duše. Po tim djelima će i naši bližnji osjetiti Kristovu prisutnost u ovom svijetu, njegovu nazočnost među svojim učenicima, ali i ovaj svijet će iz dana u dan po tim, naoko neznatnim djelima, biti čovječniji, iskreniji i pravedniji. Kristova nazočnost u našoj svakodnevici i život po duhu garantiraju nam sigurnu budućnost, kako u ovom svijetu, tako i u budućoj slavi koja nam je obećana.
Služiti Gospodinu zahtijeva staviti Njega na prvo mjesto
Evanđelje 13. Nedjelje u godini je zahtjevno. Gospodin je neumoljivo strog, traži čovjeka, njegovo srce, čitavo i uvijek, potpuno do kraja riječima:»Tko više ljubi oca i majku,
sina ili kćer nego mene, nije me dostojan». Tko njega prihvati čitavim srcem, objema rukama, mora biti spreman odijeliti se od svih i svakoga. Takav se posve «odriče sebe» da postane posve njegov – Božji – i posve sretan, ma koga izgubio. Prihvaća svaku žrtvu i ide za Gospodinom, svjestan je da uz njega nikada nije sam.
« Tko ne uzme križ i ne ide za mnom, nije me dostojan». Život ozbiljnog kršćanina kao i život njegova Gospodina neodvojiv je od kušnje, žrtve i križa. Kako je čovjeku teško ljubiti Boga više nego čovjeka, kako često kršćani napuštaju Bogočovjeka za ljubav čovjeka. Reklo bi se: Gospodin je kod mnogih na maloj cijeni, težak im je svaki križ. Mora se zapamtiti:
«Kršćanstvo je neodvojivo od križa».
Tko mene prizna pred ljudima, priznat ću i ja njega pred svojim Ocem nebeskim.
Mt 10, 26-23
Kada su evanđelja dobivala današnji oblik, bilo je kršćanstvo u rimskoj državi već dobro rašireno.
Novoj vjeri protivile su se vlasti i narod. Carevima kršćanstvo nije bilo po volji, jer su im kršćani poricali božanski naslov, neograničenu vlast, te su im tvrdili, da se i krunjene glave moraju pokoriti Božjim zapovijedima. Među narodom su se klonili nove vjere oni pogani, kojima je bio trn u oku, da mnogi njihovi sunarodnjaci napuštaju vjeru otaca.
Kršćani su se osjećali ne poželjni. Kod dijeljenja pravde zapostavljani i često je dolazilo i do krvavih obračuna, pljenidba imetka, zatvor ili čak i smrtna kazna.
Vjernicima u takvim okolnostima trebala je hrabrost i pobuda, a nalazili su je u Isusovoj nauci. Apostoli su im dozivali u sjećanje Isusove riječi, neka se ne boje ljudi, neka pred ljudima ne taje svoje vjersko uvjerenje, već neka Ga bez straha priznaju.
« Tko mene prizna pred ljudima, priznat ću i ja njega pred svojim Ocem nebeskim. Tko
se mene odriče pred ljudima, i ja ću se njega odreći pred Ocem nebeskim», jasne su Isusove riječi. Danas se mnogi – tko zna iz kojih sve razloga i obzira – odriču Boga, tiho ili glasno, riječima ili vladanjem ? Mnogo je krštenih koji nisu kršćani. Možda bi bilo bolje da nisu kršteni ! Svoju kršćansku zastavu skrili su u džep, ali to više nije zastava nego prljavi rupčić.
Žetve je mnogo, a radnika je malo 
Evanđelje 11. nedjelje nabraja nam 12. imena muževa, koje je Isus izabrao za apostole,
a to su: Šimun, zvani Petar i Andrija, brat njegov; i Jakov, sin Zebedejev, i Ivan, brat njegov; Filip i Bartolomej; Toma i Matej carinik; Jakov Alfejev i Tadej; Šimun Kananaj i Juda Iškariotski, koji ga izda.
Bili su ljudi, slični nama Zašto je Isus upravo njih pozvao u svoj krug, ne znamo. Nije iz njih načinio nadzemaljska bića. Ostali su ljudi, kao i prije. Ali, primili su zadaću, koja nadilazi ljudske sile: trebali su naviještati Kraljevstvo Božje.
Isus govori svojim učenicima: « Žetve je mnogo, a radnika je malo. Molite dakle gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju.» Čitav svijet je velika Božja njiva, a obrađuju je naše ruke i naše molitve: Božji smo suradnici, a na Božjoj njivi budimo molitelji i radnici. Tužno je što na tome odgovornom poslu malo molimo i premalo radimo.
Ne treba zdravima liječnika nego bolesnima!
Evanđelje 10. nedjelju u godini nam donosi, gdje Isus poziva Mateja u novu službu: carinik postaje apostol. Nakon poziva Isus odlazi u goste Mateju, koji priređuje gozbu u čast Isusu i poziva svoje kolege, carinike, među Židovima omraženu , vrstu ljudi. Farizeji mu prigovaraju, što se druži s carinicima i grješnicima, a on im odgovara: «Ne treba zdravima liječnik nego bolesnima».
Liječnik i lijekovi trebaju bolesniku. Gospodin zato traži grješnike, i božanski liječnik ne izbjegava taj talog ljudskog roda. Došao je da ta bića spasi sa dna. Najveći, neizlječivi bolesnik je grješnik koji sebi umišlja da to nije. Takav zaboravlja, da mu zla krv kola žilama, da su mu koraci izvan Božjeg puta.
Ako bi Isus došao tražiti pravednike – da li bi nekoga našao? Međutim, On sam govori, da je došao tražiti grješnike. Hvala Mu ! Sve će naći, samo ne one, koji sebe smatraju pravednicima.
Ne sudite
Često u životu rado sudimo drugima. Drugo čitanje osme nedjelje nas upozorava i opominje: ne budi sudac, ne bacaj se kamenjem na bilo koga, vratit će ti se u vlastitu glavu.
Čini se da su Pavlovi Korinćani bili tome veoma skloni: rado su se igrali sudaca. Kako izgleda – ni Pavao nije bio pošteđen njihovih priča i ocjena, ali nije zbog toga bio posebno ni uvrijeđen ni zabrinut: « Sudac je moj Gospodin «. Ovo bismo trebali zapamtiti. Ne igrajmo se sudaca! Taj posao prepustimo našemu Gospodinu, pa se nećemo prevariti….