SVETI JERONIM

JERONIM

Ime je sastavljeno od dviju grčkih riječi: hieros – svet, božanski i onoma – ime,
dakle onaj koji ima sveto, božansko ime. Izvednice su njegova imena: Jerko, Jero, Jerica ;
ženski: Jeronima, Jeca, Jera, Jeka….

SVETI JERONIM naš je zemljak burna i bogata života, vrlo značajna osoba, znanstvenik. Rođen je oko 345. g. u rimskoj Dalmaciji u mjestu Stridon, no taj lokalitet ni do danas nije identificiran ( na granici Dalmacije i Panonije).Kao mladić odlazi u Rim na nauke i tu se nakon solidne priprave krstio. Putovao je Evropom nadopunjujući svoje znanje te otišao na Istok u sirijsku pustinju Halkis, gdje je živjelo mnogo učenih pustinjaka i redovnika i uza strogi pokornički život, uči hebrejski jezik. Vraća se u Rim i bude zaređen za svećenika 379. g. Potom boravi u Carigradu i druguje s poznatim biskupom Grgurom Nazijanskim. Vraća se u Rim, kao znanstvenik od glasa i postaje tajnikom i savjetnikom pape Damasa I. Od pape dobiva veliku zadaću da na latinski jezik prevede cijelo Sveto pismo. Zbog velike kritike rimskog klera odlazi u Betlehem i ondje ostaje sve do kraja života. Autor je najpoznatijeg prijevoda Biblije na latinski jezik, takozvane Vulgate. Autor je i velikog broja egzegetskih, dogmatskih, polemičkih spisa, homilija, historiografskih i enciklopedijskih djela, a posebno mjesto zauzimaju poslanice.
Od 12. stoljeća Jeronim je na slikama vrlo često prikazan u pratnji lava. Sv. Jeronima još slikaju i kao mršavog asketu, a mnogo češće kao pokornika u pustinjskoj špilji. Obično se kamenom udara u prsa, govoreći, navodno: « Parce mihi, Domine, quia Dalmata sum!» ( Oprosti mi, Gospodine, jer sam dalmatinac!) Na drugim slikama Jeronim u špilji moli i piše, a u blizini se vide raspelo i čovječja lubanja, simboli prolaznosti zemaljskoga života, lav ili sova – znakove pustinjačke samoće i mudrosti.
Svetog Jeronima slavimo 30. rujna, dan njegove smrti u Betlehemu godine 419 ili 420. Njegovi tjelesni smrtni ostaci preneseni su u 13. st. u Rim i počivaju u bazilici Santa Maria Maggiore. Zaštitnik je prevoditelja, korektora, asketa, teologa, učitelja, sveučilišta i znanstvenih ustanova.

JELENA KRIŽARICA

          Lat. Helena Imperatrix. Majka rimskog cara Konstantina Velikoga. Potjecala iz veoma skromne obitelji. Vršila je službu «stabulariae», a to znači da se brinula za staju. Bilo je vrlo lijepa te ju je oženio Konstancije Klor, on koji je imao šanse da postane cezar. On 293. god. postaje cezar i Jelena se morala od njega povući , jer su državni razlozi silili novog vladara da se oženi Teodorom , pastorkom Maksimijana Herkuleja. Sve do 306. god. ostaje ponizno u pozadini. Te godine njezin sin Konstantin naslijedio je oca, pa pozva svoju majku na carski dvor davši joj naslov Augusta.
Obratila se na kršćanstvo nakon Konstantinove pobjede nad suparnikom Maksencijem. Priča se da je on za vrijeme bitke imao viđenje u kojem je vidio Krista sa zastavom i natpisom
na latinskom jeziku: « In hoc signo vinces» («U ovom ćeš znaku pobijediti») Tu je poruku Konstantin uzeo kao svoje geslo i postao kršćanin. U znak svoje pobožnosti dala je sagraditi mnoge crkve, a u osamdesetoj godini uputila se na hodočašće u sveti grad Jeruzalem. Veliko je zanimanje pokazala za brdo Kalvariju na kojem je Krist bio razapet, te je ondje izvela mnoga iskapanja. Našla je tri križa i odvojen natpis: «Isus Nazarećanin, kralj židovski». Da bi utvrdila na kojem je od tih triju križeva bio razapet Spasitelj, dovela je nekog teškog bolesnika i dala ga položiti na svaki od triju križeva . Kad je bolesnik dodirnuo pravi Kristov križ, smjesta je ozdravio  Kod iskapanja pronađeni su i čavli kojima je Isus bio prikovan na križ. Kad ih otkopaše, zasjaše oni poput zlata. Dva čavla dade svome sinu Konstantinu. Od jednoga učini on znamen na opremi svoga konja, a drugi stavi na svoju kacigu.
Obično se sv. Jelena prikazuje s kraljevskom krunom na glavi, a u ruci pridržava Isusov križ. Odatle joj nadimak «Križarica». Uz to nosi čavle i čekić. Katkad drži u ruci model Svetog groba, no često križ pridržavaju anđeli koji joj se ukazuju u viđenju.

SVETA MONIKA MUDRA ŽENA

        Blagdan sv. Monike slavi se 27. kolovoza. Rođena je 332. godine u mjestu Tagasti u Africi. Bila je dobro odgojena od svoje majke i jedne stare sluškinje. Pa ipak i unatoč dobrom odgoju, Monika se kao mlada djevojka odala piću. To je trajalo sve dotle dok je stara sluškinja u prepirci s njome nije nazvala pijanicom. Ta riječ pijanica je tako djelovalo na Moniku da se tog momenta odrekla te svoje mane. Razvila se u lijepu djevojku i udala se za činovnika Patricija poganina. Njezin muž Patricije, čustven, autorativan čovjek i silno sklon
na srdžbu. Volio je svoju ženu, ali kao vrući Afrikanac bio joj je nevjeran. Monika je zbog toga mnogo trpjela, ali zbog toga sa svojim mužem nije se nikad posvađala, već se je uzdala u milost Božju. Svojim životom je djelovala na muža da se je pred smrt obratio i krstio. Ona i Patricije rodili su dva sina i jednu kćer. Svoju djecu je nastojala odgojiti u strahu u Božjem duhu. Kada je Monika navršila 40. godina života umrije joj muž Patricije i tek tada za nju počinju teške muke života. Sin Augustin, iako kršćanski odgojen pošao je putem strasti i grijeha. Živio je raskalašeno do svoje trideset i treće godine s nekom s raskalašenom ženom.
Upao je u manihejsku vjersku zabludu. Augustin odlučio je otići u Rim da bude učitelj govorništva. Potajno odlazi u Rim, no majka ga slijedi u Rim . Ne nalazi ga u Rimu i slijedi ga u Milano. Tamo ostaje uz njega sve do njegova obraćenja na kršćanstvo.
Majčine ustrajne molitve i plač bile su uslišane. Što je u žalosti sijala, a to je stostrukoj
radosti žela. Nakon sinova krštenja vraća se u Afriku, ali došavši u mjesto Ostija na ušću rijeke Tibera, teško se razboli. Na času samrti je primila svete sakramente, te je blago preminula u Gospodinu 387. god. u 55. god. života.

            

Neka sv. Monika isprosi od Gospodina mnogo požrtvovnih majki.

SVETI BARTOL, APOSTOL

Bartolomej – puni oblik ; lat. Bartholomaeus, grč. Bartholomaios; usp. aram. bar = « sin Tolmajev» ili Talmajev; slov. Jernej. Jedan od Kristovih učenika, o kome znademo vrlo malo.
Predaja kaže da je putovao na istok sve do Indije. Dok je propovijedao  u Armeniji, na svom povratku, uhvatiše ga pogani, živoga ga oderaše i potom razapeše na križ oko 71. god. i to u gradu Albanopolisu.  Stoga je njegova neizostavna oznaka velik nož posebna oblika, oruđe njegova mučeništva. Ponekad se prikazuje s ljudskom kožom prebačenom preko ruke, što podsjeća na deranje kože koje je podnio. Relikvije sv. Bartola apostola prenesene su u VI. st. s Istoka na Zapad i to najprije na otok Lipari u Tirenskom moru. Zatim su odavle relikvije prenesene u grad Benevent. No i tu nisu trajno ostale, jer ih je car Oton III. dao prenijeti u Rim, gdje su položene u crkvi sv. Bartola na otočiću usred rijeke Tibera. Kršćanski vjernici utjecali su se svetom Bartolu u zagovor u raznim bolestima, osobito kod grčeva, raznih vrsta kožnih bolesti i živčanih bolesti. Najčešće je nož prikazan kao sredstvo mučeništva. Sv. Bartol apostol uvijek se prikazuje s velikim nožem osobita oblika ili s komadom ljudske kože prebačenom preko ruke, što pokazuje kako je on bio živ oderan. Sv. Petar mučenik ima nož u ruci ili zasječen u glavi, jer je tako ponio mučeništvo.

SVETI MAKSIMILIJAN KOLBE

Maksimilijan Kolbe je rođen 7. siječnja 1894. u Zdunska-Wola u Poljskoj kao sin pobožnih roditelja Julija Kolbea i Marije Dabrowska. Zdunska-Wola je mjestance u blizini industrijskoga grada Lodza, u središnjoj Poljskoj. Na krštenju je dobio ime Rajmund. Majka ga je opisala kao "živa dječaka, okretna i pomalo nestašna", ali medu njezinom djecom "kao najposlušnijeg i najponiznijeg".
Kad mu je bilo 13 godina, pristupio je manjoj braci konventualcima. Dobio je redovničko ime Maksimilijan. Klasične je nauke dovršio u njihovu samostanu u Lavovu. Godinu dana nakon polaganja zavjeta poslan je u Rim na Međunarodni serafski kolegij. Zaređen je za svećenika 28. travnja 1918.
Osnovao je 16. listopada 1917. uvecer Vojsku Marije Bezgrješne, u koju se kao prvi članovi učlaniše šestorica njegove subraće studenata, sa znanjem i odobrenjem njihova poglavara o. Stjepana Ignudija. Vojska je Bezgrješne dobila konačno crkveno odobrenje u siječnju 1922.
Vrativši se g. 1919. po završenim naukama u Poljsku, Maksimilijan se svim silama dao na širenje Vojske Bezgrješne, želeći je proširiti po cijelome svijetu. Svetac je po cijelome svijetu želio osnivati "gradove Bezgrješne", u kojima će se nalaziti redovnici-konventualci, dobro organizirani, provideni tiskarom, koja će knjigama i časopisima pomoći ostvarivanje velikoga apostolskoga programa. Zalaganju oca Kolbea duguje se Niepokalanow - koji je osnovao u studenome g. 1927. Taj se Gospin grad nalazi 40 km udaljen od Varšave, povezan s njome željezničkom prugom.
Grad Bezgrješne o. Kolbe je osnovao i u Nagasakiju, u Japanu. Onamo je došao u travnju 1930. Grad se Bezgrješne na japanskom zove Mugenzai No Sono.  Sveti Maksimilijan se g. 1936. definitivno vratio iz Japana u Niepokalanow u Poljsku te radio na što boljoj nutarnjoj i vanjskoj organizaciji prvoga grada Bezgrješne. Nijemci su 1. rujna 1939. umarširali u Poljsku s jedne, a Sovjeti s druge strane. Zemlju stigoše teški dani i godine. Već 19. rujna 1939. Kolbe se našao u preventivnom logoru u Amlitzu, na poljsko-njemačkoj granici. Pušten na slobodu mogao se baš na blagdan Bezgrješne iste godine vratiti u svoj Niepokalanow. No već je 17. veljače 1941. opet bio uhićen i odveden u zloglasni zatvor Pawiak u Varšavi. Ostavio je nedovršenu teološko-asketsku raspravu o Bezgrješnom začeću. Iz Pawiaka je 28. svibnja iste godine odveden u koncentracijski logor Auschwitz.
Dok se još nalazio u Pawiaku, obučen u svoj redovnički franjevački habit, opasan krunicom, pristupio mu je jedan od zapovjednika zatvora, uhvatio za raspelo na krunici, postavivši mu pitanje: "Vjeruješ li u to?" - O. Kolbe je hrabro odgovorio: "Da, vjerujem!" - a divljak ga je ćušnuo. Taj se prizor triput ponovio, a Kristov je mučenik svaki put hrabro posvjedočio svoju vjeru u raspetoga Krista. Došavši u Auschwitz, bio je lišen svoga redovničkoga, a obucen u logoraško odijelo, postavši jednostavno broj 16.670, s ostalim svećenicima opredijeljen za 17. blok prisilnih radnika.
Jednom je Poljaku logorašu u bloku u kojem se nalazio i sveti Maksimilijan uspjelo pobjeći. Za osvetu osuđeno je 10 drugih logoraša na strašnu smrt u bunkeru gladi. Jedan je od njih bio poljski podčasnik Franjo Gajowniczek, otac obitelji. Taj je zavapio: "Jadna moja ženo, jadna moja djeco!" Iz redova postrojenih logoraša pred zapovjednika je izišao o. Kolbe i ponudio se u zamjenu mjesto nesretnoga oca obitelji. Zapovjednik ga je upitao: "Tko si ti?" - Odgovor je glasio: "Katolički svecenik!" - Zamjena je prihvaćena i o. Kolbe, mučenik vjere i ljubavi prema bližnjemu, pošao je s osuđenima u bunker gladi.

Maksimilijana Kolbea proglasio je svetim 10. listopada 1982. papa Ivan Pavao II. Crkva ga slavi 14. kolovoza.

BLAŽENI AUGUSTIN KAŽOTIĆ

Blaženi A. Kažotić rođen je 1620. u trogirskoj plemićkoj obitelji.  Studirao u Italiji i u Parizu.
Papa Benedikt XI. imenovao je 1303. Augustina biskupom u Zagrebu. U popratnom je pismu obrazložio imenovanje riječima: "Znamo da imaš puno znanja i da se odlikuješ kreposnim životom." Augustin je tu izjavu potvrdio djelima i življenjem. Obnovio je i osposobio sjemenišnu školu, sredio liturgiju, osnažio svećenički zapt, borio se protiv pljačkaša crkvene imovine. Ali posebno je važno naglasiti dvije njegove odlike: darežljivost i propovijedanje.
 - Bio je darežljiv, iako su plemići i velikaši otimali crkvena dobra. A ono što je preostalo, Augustin je svrstao u tri dijela. Prvi dio prihoda odredio je za siromahe, starce i siročad. Drugi dio za izgradnju katedrale koju je započeo graditi jedan njegov predšasnik. Treći dio za svoje osoblje i za sebe.
 - Radije bi propovijedao nego sjedio u uredu. Obilazio je svoju prostranu biskupiju. Stoljećima se narod sjećao njegovih govora. U Vugrovcu kod Zagreba i u slavonskome selu Cerniku spominjale su se i u XVIII. stoljeću "Augustinove lipe" za koje su tvrdili da ih je on posadio. Nazvali su ih "svetim drvećem". Oko tih lipa služile su se mise, pjevale se pjesme, palile svijeće i bralo lišće, koje su nosili domovima kao "čudotvornu relikviju. U Cerniku je bilo "sveto vrelo" u kom se narod umivao, u nadi da će po zagovoru Augustinovu ozdraviti od bolesti.

 U Luceri
U Luceri su bile nesnošljive društvene i vjerske prilike. Iz Afrike su prodirali Saraceni, osvojili Maltu, Siciliju, Korziku, Sardiniju, Kalabriju, pa pljačkali susjedne zemlje. A Fridrih II. ih je doveo i u Luceru, tako da su je nazvali "gradom bez križeva". Narod je pred tim pljačkašima bježao iz grada. U takve je neprilike papa Ivan XXII. pozvao Augustina iz Zagreba da preuzme biskupiju u Luceri. I papa se nije prevario. Augustin je smirio klimu, otupio oštricu saracenskog mača. Osnovao je dom za žensku siročad, udario temelje bolnici, pokrenuo obnovu gradskih zidina. A što je najvažnije, u biskupiju se vratio sređeni kršćanski život. Međutim, Saraceni su još uvijek pratili svog suparnika, pa su ga jednom za vrijeme propovijedi udarili mačem po glavi.
 Nije dugo živio u Luceri, samo godinu dana. Iscrpljen je ležao u postelji čekajući smrt. Stariješina dominikanskog samostana donio mu je pričest i pomazanje. Silom se izvukao iz postelje, kleknuo nasred poda i tu ponizno primio sakrament umirućih. Umro je u 4 sata i 20 minuta ujutro, ne napunivši ni 63. godine.
Proglašen je blaženim 1702.
 
 

SVETI JOAKIM I ANA

26. srpnja Katolička Crkva se spominje Sv. Joakima i Ane roditelja BDM

O Joakimu i Ani u Bibliji nema spomena, no zato se njihovo ime prvi put spominje u jednom apokrifnom spisu iz II. stoljeća koji se općenito naziva Protoevandelje sv. Jakova.  U prvih osam poglavlja toga spisa iznesene su neke pojedinosti, što se odnose na Marijino čudesno rođenje. Taj spis govori o sv. Joakimu kao o vrlo bogatu čovjeku, ali koji je bio i pobožan i dobar pa je prihode svojih dobara dijelio u dvoje: jedan je dio davao narodu, a drugi prinosio kao žrtvu Gospodinu za otpuštenje svojih grijeha. Kad se jednog dana nalazio u hramu, prinoseći svoju žrtvu, neki Ruben, predbacivao mu je nevrijednost, zbog koje sa svojom Anom nema djece. U Izraelu naime, nijedan pravednik nije ostao bez potomaka. To je Joakima vrlo pogodilo pa se za četrdeset dana povukao u pustinju posteći i moleći kako bi od Gospodina isprosio potomka. U međuvremenu je i Ana vapila Gospodinu moleći za plodnost. Ukazao joj se Božji anđeo i navijestio da će dobiti dijete. Po anđelu bio je obaviješten i Joakim te pozvan da se iz pustinje vrati kući. Poslušao je te u zahvalu prinio Gospodinu za žrtvu deset jaganjaca. Bogato je nadario i svećenika i narod. Ana je u velikoj starosti rodila kćerku i dala joj ime Marija. U trećoj godini roditelji su je prikazali Gospodinu. Protoevandelje Jakovljevo ne spominje ime mjesta Marijina rodenja. Kasniji pisci misle da je to bio Nazaret, drugi opet Seforis, Jeruzalem ili Betlehem. Isti spis drži da se Joakim oženio Anom kad mu je bilo 20 godina, a o kasnijem njegovu i Aninu životu nakon Marijina prikazanja ne spominje ništa.

SVETI JAKOV APOSTOL

25. srpnja Katolička Crkva slavi blagdan sv. Jakova jednog od dvanaestorice apostola.
Jakov je bio sin Zebedeja i Salome, a brat Ivana evanđelista. Rodio se u Betsaidi na Genezaretskom jezeru. Na apostolat je pozvan u proljeće ili ljeto g. 28. od samoga Krista. Sveti Matej o tom u svom Evanđelju piše: "Idući odatle dalje, Isus opazi drugu dvojicu brace, Jakova Zebedejeva i brata mu Ivana, u ladici, s ocem, gdje krpe mreže. Pozva ih. Oni odmah ostave ladicu i svog oca te podu za njim" (Mt 4,21-22).
Sveti Jakov pripada onome najužem krugu oko Isusa. Bio je prisutan uskrsnuću Jairove kćerke, Isusovu preobraženju na Taboru, njegovoj smrtnoj borbi u Getsemaniju.
 Sveti Jakov je bio naglog karaktera o tome nam svjedoči zgoda iz Isusova života, koju nam opisuje evanđelist Luka , kada ga negostoljubivi Samarijanci ne htjedoše primiti. "Kad to vidješe učenici, Jakov i Ivan, rekoše: "Gospodine, hoceš li da zapovjedimo ognju da side s neba i da ih uništi?" Isus se okrenu pa ih ukori. I odu u drugo selo" (Lak 9,54-56). Ono što još sigurno znamo o sv. Jakovu zabilježeno je u Djelima apostolskim. "U ono vrijeme kralj Herod poče zlostavljati neke članove Crkve. Mačem pogubi Ivanova brata Jakova" (Dj 12,1-2).
Klement Aleksandrijski i Euzebije Cezarejski spominju i obraćenje sudskoga sluge koji je Jakova vodio na sud. Vidjevši taj kako je apostol hrabro primio smrtnu osudu, priznao se i sam kršćaninom. Jakova je zamolio za oproštenje za sve što mu je učinio. Apostol ga je poljubio i rekao mu: "Mir s tobom!" Poslije toga je obojici odrubljena glava.

Tijelo sv. Jakova bijaše preneseno u Compostellu, u Španjolskoj, gdje njegov grob u srednjem vijeku postade uz Rim i Jeruzalem najviše pohađano hodočasničko mjesto. Španjolska ga je izabrala za svoga zaštitnika.
Svetog su Jakova kao svog naročitog zaštitnika poštivali tijekom stoljeća hodočasnici i putnici, zatim srednjovjekovni vitezovi, pa onda apotekari, kožari, ratari i voćari. Slikari ga obično prikazuju kao putnika sa štapom u ruci, koji put i s mačem, što podsjeća na njegovu smrt, jer je od kralja Heroda Agripe bio pogubljen mačem i tako prvi od apostola pošao u mučeničku smrt. Sv. Ivan Zlatousti kaže o njemu: "Od pocetka ga je prožimao veliki žar: zapustio je sve ljudsko, te se popeo do neizrecivog vrhunca i ubrzo bio pogubljen."
U našoj zadarskoj nadbiskupiji 2 crkve su posvećene ovom svetcu i to one u Solinama (Dugi otok) i na Premudi.

 

SV. TOMA APOSTOL

Rodio se Toma kao i većina drugih apostola u ribarskom mjestu Batsaidi na obali Genezaretskog Jezera. Sveto Pismo spominje da je imao nadimak Didim, što znači blizanac, jer se rodio zajedno sa sestrom. Po zanimanju bio je ribar. Pozvao ga je Isus za apostola nešto kasnije nego Petra, Andriju, Jakova i brata mu Ivana. Rado se odazvao Isusovu pozivu, ostavio je sve svoje i slijedio Isusa te širio Kristovu vjeru sve do svoje smrti. Evanđelje nam donosi tri dirljiva događaja iz života sv. Tome:                                                                                        
Prvi događaj je onaj, kad je Isus mrtvog prijatelja Lazara, mrtvoga nekoliko dana, pozvao na život.
Drugi događaj jest posljednja Večera. Nije Toma razumio, kad je Isus rekao da odlazi nebeskom Ocu, pa je rekao:» Gospodine, ne znamo kuda ideš i kako možemo put znati «
(Ivan 14, 2-6). Nije znao da je Isus Put, Istina i Život.
Treći događaj iz života sv. Tome jest događaj nakon Isusove smrti. Isus se javio apostolima nakon slavnog uskrsnuća, a Toma tada nije bio prisutan s njima. Kad je došao k njima, rekoše mu apostoli, da je Isus uskrsnuo, nije vjerovao. Opet Isus dođe apostolima a Toma bijaše s njima. Znao je Isus da Toma ne vjeruje, pa mu reče: « Stavi prst svoj u rane moje na rukama i nogama i pruži ruku svoju i metni je na probodena rebra moja, i ne budi nevjeran nego vjeran». Uvjerivši se da je Isus uskrsnuo  rekao je: « Gospodine moj i Bože moj». Tako je povjerovao u uskrsloga Isusa. Isus je nato odgovorio: Kad si vidio, povjerovao si. Blago onima koji vjeruju a da nisu vidjeli. !
Nakon Duhova, on s ostalima odlazi propovijedati Isusovo Evanđelje. Parćanima, Međanima, Perzijancima i drugim azijskim narodima. propovijedao je i u Indiji, te mnoge pogane obratio. U Indiji je poginuo. poganski kralj u Kalamini osudio ga je na smrt. Strjelicama sav bijaše izranjen i u mukama predade svoju dušu Bogu. I sad se u Indiji kršćani zovu Tomini kršćani.

 SVETI PETAR I PAVAO

SVETI PETAR

Sv. Petar se rodio u Betsaidi na jugozapadnoj obali Genezaretskog jezera. Potječe iz ribarske obitelji, otac mu se zvao Jona, a majka Ivana. Odgojen je u strahu Božjem, koji je početak mudrosti. Bio je žestoke i vatrene naravi, ali iskren i vjeran. po zanimanju je bio ribar i bavio se ribolovom. Bio je jednostavan i neobrazovan čovjek, ali duboke vjere. Prvi susret s Kristom bio je na Tiberijatskom moru. Drugi susret na Genezaretskom Jezeru, nedaleko od Batsaide, kad je bio na ribarenju zajedno s bratom Andrijom. Tom zgodom Isus im reče: «Hajdete sa mnom i učinit ću vas ribarima ljudi» (Mt 4,19). Oni ostaviše starog oca i majku i žene i djecu i kuću i zanat i odoše za Isusom.
Od poziva Isusa, Petar ostaje uz Isusa. U Cezareji je Petar odgovorio na Kristovo pitanje: « A vi, što vi kažete, tko sam ja?»  - izričući svoju veliku ispovijest: «Ti si Krist – Pomazanik, Sin Boga živoga!» Isus mu nato odgovori: «Ti si Petar – Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju, i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga……» (Mt 16,15-19 ). Petrovo obećanje vjernosti, njegovo nijekanje Krista i njegovo iskreno kajanje. Njegov život poslije Uzašašća opisuje se u Djelima apostolskim.  Isusovu riječ je pronio širom Male Azije. Kasnije odlazi u Rim, gdje je utemeljio prvu kršćansku zajednicu. U Rimu je djelovao oko 25. godina. Bio je optužen da je bacio uroke na jednu od carevih ljubaznica. Bježi iz Rima i na putu mu se ukaza Isus. Petar ga upita : « Kamo ćeš Gospodine?» (« Quo vadis, Domine?»). Isus mu odvrati: « U Rima da me opet razapnu!».
Petar se vraća u Rim, bi uhvaćen i bačen u tamnicu. Bio je išiban bičevima i raspet naglavce na križ, po njegovoj želji, jer sebe nije smatrao dostojnim da umre jednako kao Krist.

SVETI PAVAO

Najprije se zvao Savao – Saul. Rodio se u gradu Tarzu od židovskih roditelja. Otac Šimun je bio poznati trgovac i strogi farizej. U Tarzu je Pavao stekao solidnu naobrazbu i odlazi u Jeruzalem kod poznatog učitelja Gamalijela, da upotpuni svoje poznavanje židovskog Zakona u vrijeme kada su počeli progoni kršćana. Bio je nazočan kao službeni svjedok tijekom kamenovanja Sv. Stjepana, prvog đakona u Crkvi, a zatim je krenuo prema Damasku s ovlaštenjem da rasprši malu kršćansku zajednicu u tom gradu. Pred Damaskom ga obasja velika svijetlost s neba i obori ga s konja i začuje glas koji mu govoraše: Savle, Savle zašto, me progoniš? Zatim Savao upita: Tako si ti Gospodine? A glas mu reče: Ja sam Isusu Nazarećanin koga ti progoniš. Savla njegovi pratioci odvedu u Damask. Ondje pohodi Ananiju, koji mu polaganjem ruku vrati vid. Savao ustane i dade se krstiti i tada uze ime Pavao. Nakon povučena života u pustinji Pavao se pridruži ostalim Kristovima učenicima te postade najvećim širiteljem kršćanstva svih vremena. Poduze tri velika misionarska putovanja Malom Azijom i Grčkom. Kako je on kršćnansku poruku prenosio nežidovskom svijetu, stekao je naslov „Apostol naroda“ (poganih). Kasnije ga uhitiše u Palestini, a on kao rimski građanin, učini priziv na sud Nerona. Poslan je u Rim kao zatvorenik. Za vrijeme njegova sužanjstva nastao je izvjestan broj njegovih poslanica. Predaja tvrdi da je mučeništvo podnio u Rimu, gdje je kao rimski građanin pogubljen mačem. Sv. Petar i Pavao smatraju se pravim utemeljiteljima kršćanske crkve i kao takvi predmet su bezbrojnih umjetničkih prikaza. Napisao je niz poslanica prvim kršćanskim općinama i pojedincima. Slijedimo sv. Pavla u njegovoj neustrašivoj revnosti za Krista.

 

SV. IVAN KRSTITELJ

Rodio se u malom mjestu Ain Karimu. Roditelji: otac Zaharija ( svećenik) i majka Elizabeta, isprosili su ga od Boga mnogim molitvama i postovima. Ime Ivan znači Milost Božja ! Ivan je proveo u roditeljskoj kuće 30. godina, pa onda osjetivši Božji poziv, ode judejsku pustinju pri ušću rijeke Jordan u Mrtvo More i tu je u samoći molio, bdio, postio i pripremao se na službu, da pripravi sinove Izraelove na dolazak Spasitelja svijeta. Imao je grubu odjeću i hranio se divljim medom, što ga je pronalazio u dupljama drveća, te nekakvim skakavcima, što ih je siromašan narod znao pržiti i jesti. Propovijedao je i grmio: « Činite pokoru, jer se približilo kraljevstvo nebesko». Svijet je dolazio, da ga sluša. Svakom je staležu davao savjete. Sve je pozivao, da priprave put Kristu. Rekao je da on nije Mesija, nego « glas vapijućeg u pustinji». Govorio je : « Ja krstim vodom, a među vama je onaj, koga vi ne poznate. on je onaj, koji ima doći iza mene, a bio je prije mene. Ja mu nisam dostojan odriješiti obuću njegovu. I Isus dolazi k njemu. Opazivši Isusa uzviknuo je pred mnoštvom :
« Evo jaganjca Božjega, koji odnosi grijehe svijeta….. To je onaj, koji krsti Duhom Svetim».
Isus želi da se krsti s narodom, a Ivan se protivio tome, no Isus je želio da to bude njegova pokora za obraćenje svijeta, te Ivan popusti. Kad je Isus bio kršten, čuo se glas s neba: «Ovo je moj Sin ljubezni: njega slušajte». Isus je cijenio Ivana krstitelja i o njemu je govorio:
«Između rođenih od žene nije ustao veći od Ivana». Ivan je branio Božji zakon uvijek i svuda. Upozorio je kralja Heroda , koji je prisvojio ženu svoga brata Filipa, da to nije u redu i to ga je koštalo glave. Herod zapovijeda dželatu, da Ivanu odsiječe glavu. Ivanovi štovatelji uzeli su njegovo tijelo i časno ga sahranili.
Što možemo naučiti od Ivana? Da Bogu treba služiti uvijek i u svemu. Potrebna je molitva, post i pokora. Ne treba ići zato u pustinju, sve se to može činiti u običnom životu i treba se ugledati i u poniznost Ivana. Treba braniti Božji zakon i svakome reći istinu. Treba upozoriti i opomenuti grješnika i reći mu : To nije dopušteno, to će Bog kazniti. I Herod je bio kažnjen. Pomislimo često na sv. Ivana Krstitelja, za koga je Isus rekao, da je velik po svom životu i djelovanju….

 

SVETI ALOJZIJE GONZAGA REDOVNIK

21. lipnja sveta Crkva slavi blagdan svetog Alojzija zaštitnika mladeži, jednog uzornog mladića. Rodio se 1568. godine u uglednoj grofovskoj obitelji na dvoru Castiglione nedaleko od Mantove u Italiji. Otac Ferdinand, ugledni vojskovođa, a majka Marta , vrlo ponizna i skromna plemkinja, koja je željela svoju pobožnost preliti u srca svoje djece. Ona je Alojziju polako usađivala ljubav prema molitvi i razgovoru s Bogom. Otac je želio da njegov stariji sin  njegovim stopama, no Alojzije ide drugim putem. Iako je otac bio dobar i pobožan kršćanin, smetalo mu je što sin puno provodi u molitvi, čak i neko vrijeme mu je branio. U desetoj godini zajedno sa svojim bratom odlazi na dvor plemića Franje Medici u Firenci, gdje je trebao postići izobrazbu i naučiti se plemičkom ponašanju. Na blagdan Blagovijesti 1578. god.
u crkvi presvete Bogorodice položio je zavjet vječne čistoće.
Alojzije je bio vrlo marljiv i posebno nadaren, zato je brzo napredovao u naukama, a svi su mu proricali veliku i sjajnu budućnost, no u njemu sve više sazrijevala odluka da se posveti svećeničkom i redovničkom zvanju. U Madridu otkriva roditeljima svoju želju da postane svećenik, redovnik isusovac. Otac ne pristaje i šalje ga po raznim gradovima, a Alojzije se vračao kući sa sve jačom željom da postane isusovac. Konačno otac pristaje i Alojzije se odriče markgrofije u korist mlađeg brata Rudolfa 1851. god. i sa svojih 17. god. stupa u Družbu Isusovu. Odlazi u Rim i u samostanu konačno nalazi svoj mir. Bio je uzor svim redovnicima u poniznosti, poslušnosti, a posebno u anđeoskoj čistoći u kojoj se odlikovao cijeloga svoga života. Nakon dvije godine novicijata, polaže privremene zavjete i započeo više nauke na glasovitom rimskom kolegiju od kojeg se razvila današnja Gregorijana.
Alojzije je vrlo mlad obolio od teške bolesti, primivši s velikom pobožnošću svete sakramente i potpuno predan u volju Božju blago je preminuo 21. lipnja 1592. u 23. godini života.  Papa Benedikt XIII. proglasio ga svetim 1729. godine
Neka sv. Alojzije zagovara našu mladež na putu kreposnog života !

 

Sveti Ante Padovanski, 13. lipnja

Rodio se u Lisabonu na Veliku Gospu 1195. godine u imućnoj plemićkoj obitelji. Roditelji su mu na krštenju dali ime Fernando – Fedinand - Ferdo. Njegovi su ga roditelji dali školati kako bi bio učen čovjek. Međutim, on je krenuo slijediti Krista. Priča kaže da je jednom dok se molio, crtajući prstom križ na podu katedrale u Lisabonu, otjerao samog đavla. U petnaestoj godini napušta svoju obitelj, sve bogatstvo i moć te odlazi u augustinski samostan, gdje su živjeli i do danas ostali kanonici sv. Augustina. Poslije je otišao u drugi augustinski samostan u Coimbru i u njemu studirao teologiju. Za svećenika je zaređen u 25. godini života.
U to doba se franjevački red već proširio i glasovi o životu manje braće siromaška iz Asiza sv. Franje doprli su do mladoga Fernanda. Naime, pročulo se da su pet franjevaca u Maroku dali svoje živote za Krista. To je mladića posebno opčaralo. Tjelesne je ostatke pobijenih mučenika iz Maroka u Portugal prenio brat portugalskog kralja i sahranio ih je u crkvi sv. Križa, u blizini gdje je živio Fernando. I on sam im se je poklonio i odao im poštovanje. Malo iza toga je augustinac Ferdinand prešao franjevcima koji su se nastanili u blizini njegova samostana. Obukavši franjevački habit promijenio je i ime u Ante pokazujući na taj način da želi početi svoj život iznova. Želja mu je bila što prije otići u Maroko i žrtvovati život za Krista. I otišao je u Maroko, ali ga je tamo shrvala bolest. Dobio je malariju. Po povratku vjetrovi ga donesoše do otoka Sicilije, odakle je otišao u Asiz te se 1221. godine i sam susreo sa sv. Franjom. 
Bio je dobro teološki izobražen te se hrabro nosio s krivovjercima onoga vremena svojim znanjem i vještinom. Nadasve je bio poznat po svojim nadahnutim propovijedima. Priča se, da je jednom bio pozvan na svećeničko ređenje. Budući da nije došao određeni propovjednik, da bi izbjegli sramotu, zaduže Antu da propovijeda. Svi su ostali zapanjeni njegovom propovijedi. Od tog događaja sv. Ante je obašao mnoga mjesta pronoseći Isusovu poruku ljudima. Propovijedao je, kažu, i ribama poput sv. Franje, svog učitelja koji je životinje i sva stvorenja Božja nazivao svojim sestrama i braćom i rado s njima razgovarao.
Mlad je obolio. Zatražio je od svoje subraće da ga se pusti u samoću da se odmara i moli. Sve do dana današnjega, svetoga Antu svi umjetnici prikazuju najviše s Djetetom Isusom u naručju. Sveti je Ante umro u petak, 13. lipnja 1231. godine u Arcellu kod Padove. Poslije su mu, godine 1263., kosti prenesene u Padovu u baziliku sv. Ante gdje mu se i danas nalazi grob.
Odmah su se počela događati čudesa na grobu sv. Ante. Kad su mu prenosili tijelo, otvorivši lijes pred okupljenim pukom Božjim, sv. Bonaventura je pronašao Svečev jezik potpuno čitav i svjež. Nije prošla niti jedna godina od Svečeve smrti, a papa Grgur IX. ga je 30. svibnja 1232. godine službeno proglasio Svecem. Sveti Ante se s pravom naziva Svetac svega Svijeta, jer se njegovo štovanje proširilo po čitavom katoličkom svijetu. Čak ga štuju i nekatolici i nekršćani. U Crkvi u Hrvata ne treba ni spominjati koliko se štuje sv. Ante.
Nema mjesta a da mu nije izgrađena kapelica, a nema čovjeka u nas koji ga nije zazvao u različitim potrebama. Čak se i pretjeruje sa zazivima ovome Svecu, pa se zna često reći: Bože, moli se svetom Anti da me usliša. Kao da je sv. Ante veći od Boga. No, time se ne pravi namjerna pogreška niti se griješi nego se hoće reći koliko je ovaj Svetac štovan u Hrvatskom narodu, koliko ga ljudi vole. On je jednostavno Svetac. Postoje mnoge župne i područne crkve, groblja i grobljanske kapelice koje su na našem prostoru posvećene sv. Anti Padovanskom, te mnoštvo usputnih kapelica. Prema svemu ovomu se dade zaključiti da naš narod voli ovoga Sveca, a i on je sam s pravom nazvan Svetac svega Svijeta.

 

Sveti Dominik Savio

Radije umrijeti, nego sagriješiti!

Iz brojne obitelji do oratorija Don Bosca

Dominik Savio jedan je od najmlađih svetaca Crkve. Bijaše najdraži učenik sv. Ivana Bosca. Rodio se 2. travnja 1842. u selu Riva di Chieri, u sjevernoj Italiji, od oca Karla, koji je bio kovač  i majke Brigite koja je bila krojačica. Bilo ih je desetero braće i sestara, a Dominik je bio najstariji. Isti dan kad se rodio bijaše i kršten. Već od svoje pete godine gorljivi je ministrant, a u 7. godini primio je Svetu Pričest uz ispovijed. Tada se posvetio Isusu i Mariji i obećao da će se pričestiti kad ga god bude savjetovao duhovni otac, te sav radostan uskliknuo: "Oh, to je za mene zaista bio najljepši dan". Sveti Dominik je bio uvijek živo svetohranište Isusa Krista. Na dan sv. Pričesti stvorio je odluke kojih se držao kroz čitav život:

1.      Ispovijedat ću se često i ići na pričest svaki put kad mi ispovjednik dopusti

2.      Slavit ću svečano blagdane.

3.      Moji će prijatelji biti Isus i Marija.

4.     Radije umrijeti, nego sagriješiti.    

    U don Boscovom oratoriju

   1854. godine susretne se dvanaestogodišnji Dominik  sa sv. Ivanom Boscom. Iste godine ulazi u don Boscov oratorij, gdje je ostao trideset i šest mjeseci, odnosno tri godine. Susret s don Boscom donio mu je novo prijateljstvo i povjerljivost. Prvi blagdan Bezgrešne Djevice Marije koji je Dominik slavio u oratoriju (8. prosinca 1854 ), bio je dan velikog oduševljenja. Papa Pio IX proglasio je u Rimu dogmom bezgrešno začeće Blažene Djevice Marije. Dominik je popodne toga dana otišao u Crkvu, kleknuo pred Marijin oltar i stavio se pod njenu zaštitu riječima koje je zapisao na papiriću: "Marijo, darujem ti svoje srce! Daj da bude uvijek tvoje. Isuse i Marijo! Budite uvijek moji prijatelji, molim vas dajte mi radije umrijeti nego da učinim ijedan teški grijeh".  Jedna don Boscova propovijed o svetosti dovodi Dominika u krizu. Nakon što ga je svetac smirio, nastoji ubrzati vrijeme, predosjećajući da mora biti brz želi li uspjeti. Cijelog života mislio je samo na svetost. Druge je poticao na svetu ispovijed, korio ih kada su nešto pogriješili, kad bi čuo psovku molio bi u sebi: "Gospodine, budi hvaljen". Vjerovao je ako ne postane svet neće ništa postići. Već ovdje na zemlji bio je anđeo. U krhkom i slabom tijelu krila se velika duša, čvrsta volja i jaka ljubav prema Bogu i ljudima. Ostvarivao je dobrotu svakoga dana. Osobito bijaše veliki štovatelj Blažene Djevice Marije i Presvetog Oltarskog Sakramenta. Kada je jednom zgodom don Bosco slavio svoj imendan rekao je u šali svim dječacima: "Sutra ćete mi prirediti slavlje i ja vam zahvaljujem. Sa svoje strane htio bih vam podariti nešto što i sami najviše želite. Stoga će svatko od vas dobiti papirić na kojem će napisati ono što želi". Čitajući papiriće, don Bosco je nailazio na ozbiljne i hirovite želje. Na Dominikovu papiriću  don Bosco je pročitao samo pet riječi: " Pomozite mi da postanem svet".  

Recept za svetost

Don Bosco je ozbiljno shvatio sve želje, a osobito Dominikovu.Pozvao ga je i rekao mu:" Kad tvoja mama pravi tortu, potreban joj je recept u kojem su zapisani razni sastojci.Za svetost je također potreban recept i to je ono što ti želim pokloniti. U recept ulaze tri sastojka koja valja promješati:

1. Radost – sve ono što te uzrujava i što ti oduzima mir, nije od Gospodina. Odagnaj to od sebe.

2. Tvoje školske dužnosti i molitva – u školi budi pažljiv, marljivo piši zadaće i rado moli kad    je vrijeme molitve.

3.     Dobročinstvo – Pomozi svojim vršnjacima kada trebaju pomoć, pa i onda kada to zahtijeva trud i kad ti je teško. To je recept kako se postaje svet". 

Osnivatelj Družbice Bezgrešne

1856. godine utemeljuje Družbicu Bezgrešne. Na to se odlučuje jednog svibanjskog jutra, kad se na veliku don Boscovu žalost, za vrijeme mise nitko nije pričestio. Družbica Bezgrešne bila je Dominikovo remek djelo. Do kraja njegovog života ostalo mu je svega devet mjeseci, ali njegova je Družbica potrajala više od sto godina. Dana 1. ožujka 1857. Dominik se vraća u roditeljski dom po savjetu don Bosca, koji je bio zabrinut za njegovo naglo pogoršano zdravlje. Znajući da se više neće vratiti, obraća se don Boscu posljednji put i pita ga što još može učiniti za Gospodina? – Don Bosco mu odgovara: Daruj mu svoje trpljenje. Što još? Daruj mu cijeli svoj život.- Don Boscu je riječ zastala u grlu, jer je znao da će Gospodin primiti taj dar.  

Umro je mlad svetom smrću

Njegovi su ga voditelji okruživali s puno ljubavi. Liječnik je ustanovio upalu pluća.Koristilo se tada uobičajeno sredstvo: puštanje krvi iz vene. Deset puta je lječnički nožić zarezao u slabašno Dominikovo tijelo, tako da je doslovno iskrvario.  Umro je 9. ožujka 1857. svetom smrću u petnaestoj godini govoreći: "Kako lijepe stvari vidim". Promatrajući tužnu majku, počeo ju je hrabriti govoreći: "Mama, nemoj plakati, ja idem u raj". Don Bosco je u svom večernjom govoru dječacima za „laku noć“ ovako navijestio njegovu smrt: "Večeras je jedan anđeo manje na zemlji i jedan više na nebu". Bio je istinski uvjeren da je Dominik Savio bio nalik sv. Alojziju te da će ga stoga Crkva jednoga dana uzdići na čast oltara. Pokopan je 11. ožujka na groblju u Mondoniju. 

Drugi o Dominiku

Oni koji su ga poznavali, među njima prvi Dominikov učitelj don Ivan Zucca kaže: "Prvih dana nakon što sam došao u Morialdo često sam viđao dječačića od kojih pet godina kako s majkom dolazi u kapelu i moli na ulaznim vratima, sa sabranošću koja je uistinu bila neuobičajena za dijete njegove dobi. Kad bi me susreo na dolasku ili odlasku, pozdravio bi me s tolikom ljubaznošću i poštovanjem da sam zaželio saznati nešto više o njemu. Rekao mi je da je sin kovača Savija i da se zove Dominik. Već slijedeće godine počeo je dolaziti u školu. Osobito se isticao u ustrajnosti, marljivosti i poslušnosti, a kako je bio nadaren, u kratkom je vremenu puno toga naučio. Pobožnost, koju je već iskazao na crkvenom pragu moleći s majkom, rasla je u njemu s godinama. Promatrajući ga, često sam pomišljao: evo dječaka od kojega se čovjek može nadati mnogome dobru". 

Crkveni procesi na putu do proglašenja svetosti

1858. godine na Dominikov zaziv, ozdravi Vascheti, prijatelj iz oratorija, don Bosco reče: "Ono što je sigurno jest da ćemo imati mladića koji će biti uzdignut na čast oltara. Bude li Dominik Savio nastavio činiti čudesa, nimalo ne sumnjam da će Crkva dopustiti njegovo štovanje barem u oratoriju. Informativni biskupijski proces o životu, kreposti i glasu svetosti sluge Božjega Dominika Savija počinje 1908. a apostolski proces 11. veljače 1914. godine, na dan Gospe Lurdske. Dana 20. srpnja, Sv. Pio X, papa,  kazao je  kardinalu Salottiju: "Dominik Savio je istinski izvor za mladež našeg vremena. Adolescent koji sa sobom u grob nosi krsnu nevinost i koji tijekom svoga kratkoga života nije nikada pokazao nikakav nedostatak, uistinu je svet". Prijenos posmrtnih ostatka Dominika Savija u Torino obavljen je 27. listopada 1914.Dana 16. kolovoza 1915. papa Benedikt XV izjavljuje don Francesiji, nekadašnjem Dominikovom školskom kolegi: "Taj će život biti bolje prihvaćen  od života svetoga Alojzija: taj je mladić bio blag prema svima i volio je igru. Svijet više ne doživljava svece kao stroge pokornike. Dominik Savio će se svidjeti mladima, koji će u njemu vidjeti mladića poput sebe". Objavljen je dekret o junačkim krepostima Dominika Savija obavljen je 9. srpnja 1933. godine. Otada se Dominika može zvati časnim. Tom je prigodom papa Pio XI ustvrdio: "Sa petnaest godina istinska i stvarna savršenost kršćanskoga života i to s onim obilježjima za kojima osjećamo potrebu u naše doba , kako bismo je mogli predstaviti mladima naših dana, jer je to savršenost kršćanskoga života koja se u biti sastoji od čistoće, pobožnosti i apostolata". Papa Pio XII proglasio ga je blaženim 1950, a 12. lipnja 1954. nakon što su priznata dva nova čuda Dominik Savio proglašen je svecem, i to kad se slavila 100. obljetnica od proglašenja dogme Bezgrješnog Začeća. 

U svakom se dječaku krije uspavani svetac

Do današnjega dana sveti Dominik Savio jedan je od najmlađih svetaca Katoličke Crkve, sa nepunih petnaest godina. Crkva ga slavi 6. svibnja. Zasigurno da se danas o njemu malo zna, zato vjerujem i želim da ga mnogi upoznaju, ne samo djeca, mladi, i ministranti čiji je zaštitnik nego i ostali vjernici. U našoj hrvatskoj domovini postoji samo jedna župa posvećena ovome malome svecu, koja je na području biskupije Đakovačke ili Bosanske i Srijemske, a nalazi se u Slavonskom Brodu.

Zasigurno da se u svakom dječaku krije uspavani svetac. Ili kako često čujem preko HKR-a; Sveci se ne rađaju. Svecem se postaje. Svaki dječak može uočiti da ga Bog ljubi i poziva ga na jedan drugačiji način života. Svaki dječak može postati i biti kao Dominik Savio.

Molimo njegov zagovor za našu mladež, da i oni žive čestito i odvažno za Gospodina. Vjerujemo da i u današnjem vremenu postoje oni koji Krista odlučno slijede i koji će ga slijediti poput Dominika Savija. Znajmo da se možemo uvijek osloniti na Gospodina i moliti ponavljajući Dominikove prvopričesničke odluke, da naši najbolji prijatelji budu Isus i Marija. 

Pavo Martić

Sv. Ivan Bosco

Jedan od najvećih svetaca prošloga stoljeća bio je, bez sumnje, sv. Ivan Bosco. Rođen je 16. kolovoza 1815. u Becchiju - zaseoku Morilada (Castelnuovo d'Asti, danas Castelnuovo don Bosco). Potječe iz siromašne obitelji. Još nije imao ni dvije godine kad je ostao siroče bez oca Franje. Sva briga za kuću i malo gospodarstvo palo je na mamu Margaretu. U svojim 'Uspomenama' don Bosco sam priznaje: ''Želja da okupljam oko sebe djecu i mladež i da ih vjerski poučavam pojavila se u meni kad sam imao tek 5 godina. To je bila jedina želja koju sam poznavao: da bih se mogao čitav život posvetiti mladeži. Rad s mladeži činio mi se kao jedina zadaća poradi koje sam ja uopće i bio na svijetu."
On je već s 11 godina izrazio želju da postane svećenik, a obrazložio ju je ovako: "Želio bih se približiti svojim prijateljima da ih oduševim za vjerske stvari. Mladi nisu nipošto loši, ali to postaju jer se o njima nitko ne brine."
Kad je Ivanu bilo 26 godina, došao je do željenoga cilja: do svečeništva. Uz milost zahvaljuje svoj uspjeh i vlastitoj izdržljivosti te vjernosti prema svome zvanju. Kao životno načelo svoga dušobrižničkoga rada postavio je slijedeće: "U svemu me moraju voditi ljubav i dobrota sv. Franje Saleškoga."
Broj mladih koji su se okupljali oko Don Bosca postajao je sve veći. Nakon mnogo muka. naprezanja i nastojanja uspjelo mu je, ipak, osnovati oratorij, u kojem su mladi mogli dobiti dublji odgoj. Očito je poseban Božji blagoslov pratio i pomagao njegovo djelo. Među tom mladeži počela su se javljati i svećenička zvanja pa je don Bosco osnovao Salezijansku družbu koja će se brinuti osobito za siromašnu i napuštenu djecu i mladež, nju pomagati, odgajati i spremati za život. Veliku ulogu u don Boscovu sustavu imali su ispovijed i pričest. Mladići odgojeni u tom duhu postajali su samostalni, čestiti građani i dobri kršćani, a mnogi su se posvetili i duhovnom staležu.
Don Bosco je umro godine 1888. Svetim ga je proglasio papa Pio XI. godine 1934. Danas je Salezijanska družba jedna od najbrojnijih redovničkih zajednica u Crkvi. Bog je, doista, blagoslovio don Boscovo djelo!

 

Sv. Franjo Saleški

Sveti Franjo Saleški (1567 - 1622), biskup i crkveni naučitelj, jedan je od najpoznatijih učitelja duhovnog života i omiljeni duhovni pisac. Svojim djelima Filotea i Teotim (Rasprava o Božjoj ljubavi) koja su prevedena na gotovo sve svjetske jezike dao je velik doprinos katoličkoj duhovnosti. Posebnu pažnju u svom naučavanju posvetio je laičkom staležu, potičući sve ljude, bez obzira na zanimanje, na duhovni život i rast u svetosti. Engleski kritičar Leigh Hunt nazvao je sv. Franju Saleškoga "svetac džentlmen". Ta riječ u običnom govoru označuje gospodina, čovjeka iz dobre obitelji i dobra vladanja. I doista je sv. Franjo Saleški sve to i bio. On je svojim životom dokazao, što je svojim spisima naučavao - da je moguće biti i visoko izobražen gospodin i u isto vrijeme kršćanin duboko prožet Božjom ljubavlju; da je moguće ići u korak s vremenom i odgovoriti zahtjevima moderne kulture, a ipak bez ikakve štete po svoj osobni vjerski život; da humanistička naobrazba nipošto ne mora biti baš na štetu prave pobožnosti, već naprotiv da kršćaninu može u njegovu duhovnom rastu i pomoći. Sv. Franjo Saleški u svome životu i naučavanju doveo je do najdivnije sinteze sklad između kršćanstva i kulture, što su već prije njega teoretski i praktično započeli ostvarivati veliki duhovi XVI. stoljeća: sv. Toma More, sv. Ignacije Lojolski i sv. Terezija Avilska. Njegova misao koju je upućivao roditeljima je slijedeća: "„Kad vas vaša djeca više ne žele slušati govoriti o Bogu, onda vi govorite Bogu o svojoj djeci.". Don Bosco je 18. prosinca 1859. osnovao Salezijansku družbu, uzimajući sv. Franju Saleškog kao uzora svetosti i pobjednika blagosti. Salezijanci svoje ime zahvaljuju upravo sv. Franji Saleškom.

SVETI IVAN OD BOGA - REDOVNIK

U našoj crkvi postoji kip sv. Ivana od Boga. O tom svecu mislim da vrlo malo znamo i da ga do sada nismo posebno štovali. Ove godine imamo svečanu sv. Misu na blagdan tog sveca, pa bi bilo dobro da nešto više o njemu saznamo.
Sv. Ivan rodio se u vrlo siromašnoj obitelji u mjestu MANTEMORO u Portugalu 1459. g. Zvan Ivan CIUDALA, kasnije dobiva nadimak 'od Boga'.
Vrlo nemirna duha, bježi od kuće u Španjolsku kad je imao svega 9.g. Neko vrijeme u Španjolskoj je zaposlen kao pastir, no zbog lutalačkog duha stupa u vojsku. U vojsci zbog mnogih nedaća biva osuđen na vješala, ali je pomilovan jer se dokazalo da nije bio kriv. Iako nevin, biva protjeran iz vojske no on opet stupa u vojsku Karla Velikoga, da se bori protiv Turaka. Nakon rata vraća se u svoju domovinu da posjeti svoje roditelje, koji su u međuvremenu zbog tuge za njim oboje umrli. Ne našavši žive roditelje, odlazi ponovno u Španjolsku i biva čuvar stada kod jedne bogate obitelji. Nakon toga odlazi u Afriku da tamo tješi i pomaže robove. Nakon Afrike, po savjetu svog ispovjednika, vraća se u Španjolsku u Granadu, gdje trguje sa sv. slikama. U Granadi, slušajući propovijed Ivana Avilskog, kajao se za svoje grijehe iz mladosti. Završava i u umobolnici, no ubrzo izlazi iz bolnice i odlazi rodnoj kući. Kod kuće sve proda što je imao od roditelja, podijeli siromasima i odlazi u bolnicu da dvori bolesnike. Kasnije ostavlja bolnicu i osniva družbu milosrne braće po savjetu Blažene Gospe. Prodajući drva zarađuje novac, kojim kasnije kupuje kuću za bolesnike.
Među mnogim dobrim djelima što ih je činio, spašavajući jednog dječaka za vrijeme poplave i sam se teško prehladi, oboli od groznice, što ga kasnije dovodi i do smrti.
Veliko Ivanovo socijalno djelovanje za najpotrebnije i za najzapuštenije slojeve ljudi izvirivalo je iz njegovog životnog načela: 'više vrijedi jedna duša nego sve blago ovoga svijeta'. Iako Ivan od Boga nije stvorio neku posebnu duhovnost, ipak je imao svoj vrlo originalan način duhovnog života. Značajke njegova života su strogost i radost, u isto vrijeme kontemplacija i akcija u djelima milosrđa i ljubavi - uronjenost u Boga koja se okreće prema čovjeku patniku.
Preminuo je u Granadi 1550. godine u 55. godini života. Sahranjen je u crkvi koja je njemu posvećena. Papa Aleksandar VIII proglasio ga svetim 1690. godine.
Neka nam sv. Ivan od Boga , izmoli milosrdno srce prema nevoljnima.

Sveti Marko Križevčanin

Sveta Crkva slavi blagdan svetoga Marka Križevčanina 7.rujna rodio se u Križevcima 1580. god. Potječe od vrlo dobrih i pobožnih roditelja, čestitih Hrvata kršćana. Njegova pobožna majka marljivo ga poučavala kako će ljubiti i čuvati vjeru i gajiti u njemu sveti ponos kojeg nosi svaki kršćanin. On sam je  gajio osobitu pobožnost prema Majci Božjoj. Kao student rimskog čuvenog sveučilišta Gregorijane odlikovao se velikom bistrinom uma i krepošću. Završivši teološke nauke zaređen je za svećenika u Rimu.
Nakon ređenja biva dušobrižnikom u Hrvatskoj dok ga ugarski primas Pazmany nije pozvao u Ugarsku, u Trnavu (danas je taj grad u Slovačkoj) te imenovao rektorom sjemeništa i kanonikom, a povjerio mu je i upravu opatije Szeplak. Od 1619 g. bio je misionar u Košicama. Ondje je radio zajedno s dvojicom isusovaca: MELHIOROM GRODZIECKIM i STJEPANOM PONGRACZOM. Kad je u Košice provalio zapovjednik vojske sedmogradskog kneza Gabriela Bethlena G. RAKOCZI, sva su trojica svećenika zbog odbijanja da postanu kalvini podvrgnuti mukama. Marko Crisinus i M. Grodziecki poginuše 7., a S. Pongracz 8. rujna. 1619. g. 1905. g. proglašeni su blaženima. Relikvije im se nalaze u nekadašnjoj isusovačkoj crkvi u Trnavi.
Mučenika Marka i njegove drugove proglasio je svetima papa Ivan Pavao II. 1995. g.
Neka nam zagovor sv. Marka Križevčanina pomogne svjedočiti za Krista.